Ovim pitanjem pozabavio sam se najprije u svom diplomskom radu a kasnije i u metodičkom priručniku za učitelje razredne nastave, nastavnike TZK i sportske trenere, ali priča na kojoj sam obradio temu “Utjecaj ‘uloge’ na ponašanje djece” – istinita je, i vjerujem jednako tako zanimljiva i korisna roditeljima. Zato sam jedan dio iz tog poglavlja izdvojio iz cjeline i prilagodio potrebama ove kolumne. Uostalom, često se djeci znamo obratiti riječima: “Šta glumiš! Ajde nemoj mi molim te samo glumit.” Nismo ni svjesni da smo u biti postavili pravo pitanje, ali s krivim pristupom.

Dakle, o čemu je riječ?

“U pravoj filmskoj ili kazališnoj predstavi pozitivne ili negativne likove određuje režiser. Život međutim nije film niti kazalište ali u njemu jasno prepoznajemo pozitivne i negativne likove koje susrećemo na svakom koraku. Ulogu biramo sami svojim pristankom na jedno ili drugo ponašanje, ali što je utjecalo na takav izbor i što nas je odredilo da igramo takvu ulogu u životu?
Već iz osnova psihologije znamo da utjecajnih faktora ima puno, ali doživljaj koji nosim s jednog natjecanja školskih sportskih klubova poučio me je više nego i jedan seminar iz grana psihologije… više nego ijedno iskustvo u dosadašnjem trenerskom poslu s mladima.

Za vrijeme mojeg dosadašnjeg rada surađivao sam s jednom školom koja je po svojim sportskim rezultatima važila kao jedna od najuspješnija u republici. Priča koja slijedi je razgovor s jednim od učenika te škole (članom školske sportske ekipe u nogometu i rukometu) i to nekoliko mjeseci nakon što je nastavnik TZK koji je vodio školski klub otišao u mirovinu.

Dugo vremena, kroz nekoliko godina, pratio sam rad tog uvaženog kolege i često pokušavao pronaći odgovor na to, `zašto na njegovim satovima vlada besprijekorna disciplina`?... Zašto prije sata svi učenici u miru i redu čekaju u svlačionici bez gužve i nereda?... Zašto on nikada nema problema s učenicima koji pokazuju sklonost delikventnom ponašanju? – štoviše bespogovorno ga slušaju.
Primjećujem da je principijelno strog, ali vrlo obziran i taktičan, no, to sam vidio i kod drugih ali utjecaj na ponašanje učenika je bio daleko manji. Uočio sam da se kolega puno trudi i vrlo odgovorno radi, ali to sam također isto vidio i kod mnogih drugih. Sve u svemu zaključio sam da jednostavno u sebi ima `to nešto` što mu daje poseban autoritet kojim je u stanju uvijek vladati situacijom i postići to da ga djeca slušaju i pristojno se ponašaju.

Ono što sam međutim saznao u razgovoru sa spomenutim učeniku otkrilo mi je nešto u čemu osobno vidim glavni odgovor na moja dugotrajna nastojanja da saznam u čemu je najveća tajna. A priča ide ovako:
U tijeku su bila završna natjecanja školskih športskih klubova. Selekcije dotične škole i dalje nižu dobre rezultate u svim sportovima. Prva druga i treća mjesta i dalje su njihovi dometi. Dva dana poslije jednog takvog uspjeha susrećem učenika i razgovaramo o natjecanjima. Očekujem zadovoljstvo, ali na njegovom licu nema ni trunke od zadovoljstva.
-“Kako je?” – upitam
-“Ma, tako-tako!!!” – odgovori prilično deprimirano.
-“Pa što je, u čemu je problem?”
-“A, ništa”…
-“Ne izgledaš mi baš sretan.
-A šta ću bit, sretan”…
-“Pa ipak ste osvojili pehar i idete na regionalno prvenstvo.”
-“Ma je, ali sve je to bez veze.”
-“Kako bez veze?”
-“A, tako…treninzi, utakmice, nije to više to. Nekad je bilo gušt igrat i trenirat.
-“Pa što se je to promijenilo?”
-“Promijenilo se puno toga…Nekada je bilo čast igrati za školu. Čast je bilo ući u prvih dvadeset a kamoli zaigrat za prvi tim. Prije nije bilo lako ući ni u širi izbor a danas može skoro svako igrat za školu.”

Moram priznati da sam ostao prilično zatečen ovim odgovorom jer sve do tada nisam bio svjestan tolike važnosti koju su pridavali učenici svojoj – obratimo pažnju: ULOZI koju su doživljavali kao veliku ČAST. U ovom slučaju ona je bila glavna karika u metodičkom lancu koji mu je davao pravu čvrstinu.
U početku sam mislio da je to možda samo stav ovog učenika koji možda sada ima slabiji tretman u ekipi nego što ga je imao prije, ali nekoliko dana poslije na jednoj prvenstvenoj utakmici, na školskim tribinama bivšeg nastavnika je dočekao veliki transparent na kojemu je uz njegovo ime velikim slovima pisalo: “HVALA TI ZA SVE!!!”

Svjedočanstvo ovog dječaka i poruku s tribina doživio sam kao duboku pedagošku pouku koju osobno smatram najvrednijom u vlastitoj pedagoškoj praksi. Zašto najvrednijom? Zato što u sebi sadrži na samo ključ mnogih odgovora o pitanju pedagoškog autoriteta jednog nastavnika, već dodiruju problematiku odgoja u najbolnijoj točki današnjice: prevenciji i suzbijanju rizičnog ponašanja, kao preteći širim oblicima maloljetničke delikvencije.

Promotrimo cijelu stvar jednim drugačijim redom i uočimo neke najbitnije činjenice:

Način na koji je bivši nastavnik TZK pristupao selekciji učenika pri izboru za reprezentativne vrste bio je do kraja temeljit, ozbiljan i principijelan:
Selekcijom su bilo obuhvaćeni svi učenici od prvog do zadnjeg.
Svaki učenik na početku školske godine startao je s iste pozicije koja je svima davala jednake uvjete da se izbore za svoje mjesto u reprezentaciji škole.
Pod tim uvjetima startali su i svi oni koji su već bili članovi kadetskih vrsta gradskih klubova koji su igrali u visokom republičkom rangu. I oni su po istom kriteriju morali izboriti svoje mjesto u reprezentativnom timu.
Rezultati selekcijskog postupka bili su događaj koji se je mogao pratiti tijekom cijele školske godine na oglasnoj ploči jednako kao i svi rezultati kvalifikacijskih i završnih utakmica u svakom rangu natjecanja.
Svakom uspjehu pridavala se je velika pažnja i potrebna važnost. Najuspješniji učenici, razredne momčadi i selekcije škole bili su predstavljeni na posebnom panou na kojem su bile izvješene njihove slika.

U svakom rangu školski sportskih natjecanja škola je postizala visoke rezultate.

Na temelju navedenog izdvojimo:
- Momčadi su bile uspješne
- Mjesto u momčadi je bilo teško izboriti
- Uspjeh se je cijenio i adekvatno vrednovao

Rezime:
Ako pođemo od pretpostavke da je želja za dokazivanjem jedan vrlo utjecajni faktor u skupu psiholoških činilaca koji utječu na oblik ponašanja djece i tinejdžera, onda iz ovog primjera možemo zaključiti slijedeće:
Delikventno ponašanje upravo je najčešće obilježje djece koja sebe percipiraju kao manje uspješne od drugih, odnosno one djece koja ostale vrijednosne ciljeve koje njihova sredina visoko cijeni u hijerarhiji uspjeha doživljavaju kao sebi nedostižne, što dakako u njima stvara osjećaj manje vrijednosti i potiče obrambenu reakciju koja se očituje u različitim modalitetima ponašanja.

Ovdje smo međutim vidjeli da je sportski uspjeh u dotičnoj školi bio visoko vrednovan na ljestvici uspjeha, a osobna percepcija uspjeha bila je snažno oslikana dojmom časti koji je proistekao iz svijesti da je do uspjeha bilo teško doći, tj., “ja sam jedan od rijetkih kojima je to uspjelo”.
Svaki uspjeh koji djetetu daje osjećaj vrijednosti koji mu poklanja okolina dijete će nastojati ponoviti i zadržati tj., njegova usredotočenost na taj cilj biti će dominantan u odnosu na niže vrijednosne ciljeve među kojima su svakako i oni najniži čiji uspjeh i slava se vrednuju obrnutim predznakom.
U takvim uvjetima trener/ nastavnik TZK je osoba od povjerenja i na jednoj podsvjesnoj razini uživa i poseban status: `on nije sporedna osoba u mom životu već važan partner i od kvalitete naših odnosa ovisi i moj daljnji uspjeh.` Nastavnikov autoritet ovdje prvenstveno proizlazi iz vrednovanja učenikovih osobnih uspjeha do kojega je njemu stalo. A taj isti uspjeh posljedica je konkretnih partnerskih odnosa upravo sa tom osobom, i to prije svega odnosa utemeljenih na međusobnom poštivanju i uvažavanju iz kojih posljedično proizlazi socijalizirani oblik ponašanja, ali koji nije plod prisile već vlastitog izbora.

Rezigniranost učenika dakle bila je razumljiva. Njihova uloga izgubila je vrijednosti na temelju kojih su doživljavali svoje mjesto u timu kao čast. Svaki uspjeh izgubio je na značaju jer “sada svatko može igrati za školu”. Ni sama činjenica da su igrali objektivno oni najboljih, (jer momčad je bila sastavljena od igrača koji su svoje mjesto izborili još za vrijeme onog starog selekcijskog postupka) niti to da su i dalje zadržali dobre sportske rezultate, za njih više ne znači ništa jer je sustav vrijednosti poremećen u samom pristupu: “Pitao je: tko najbolje igra nogomet. Mi se javili, i on je rekao dobro vi ćete igrat”. I to više naprosto nije bilo to. Jer, oni su navikli da nikada nije igrao onaj tko se javio već onaj tko je to mjesto izborio na jedan posve drugačiji način. Onakav koji je njima budio osjećaj časti. A kad je nestao taj osjećaj ni uloga više nema svoju važnost. Mnogi od njih sada su ponovo glumci bez uloge, sa statusom slobodnih umjetnika koji se ponovo traže u nekoj novoj ulozi koja bi im davala osjećaj vrijednosti.

Cijela ova priča vrlo je slojevita i iz nje bi se mogle izvući još mnoge pouke, a ono što nedvojbeno pokazuje jeste još jedna potvrda da sport sam po sebi u sadržajnom smislu nema niti pozitivnu niti negativnu odgojnu vrijednost. Ona je tek posljedica pristupa kojim prilazimo cijeloj stvari od početka do kraja, vodeći računa o nizu detalja koji mogu imati presudnu ulogu u kvaliteti uspjeha.

Škola o kojoj je riječ imala je znatno manji broj problematičnih učenika od ostalih škola u županiji a oni koji su spadali u tu kategoriju bili su razmjerno blaže naravi. Za ilustraciju, u posljednjih nekoliko godina nije bilo niti jednog strožeg ukora, unatoč tome što su se disciplinske mjere primjenjivale principijelno.
Duboko sam uvjeren da je jedan od najvećih razloga takvom stanju upravo taj što su potencijalni “grešnici” uglavnom bili vrlo aktivno angažirani u sportskim sekcijama škole gdje su u jednom iznimno dobro organiziranom sustavu školskog sportskog kluba pronalazili sebe u daleko pozitivnijim ulogama.

Vezani članci:

1. Pedagogija mira

2. Metodičke bilješke

3  Metodičke bilješke II

4. Maturalne pijanke i pedagoške natuknice

5. Kultura igre i sporta