Da se to ne zaboravi, Sathya Sai pedagogija nas podsjeća da ne poučavamo predmet nego učenika, koji nosi u sebi GOTOV PEDAGOŠKI PROGRAM po kojem treba planirati svaki nastavni sat. Jedino taj program prilagođen je djetetu, svi ostali su kazna, kako za učenika tako i za učitelja.

Ali, krenimo na konkretno, i pokažimo kako to izgleda uživo.  

Igranje uloga

Metoda “igranje uloga” već dugo egzistira u pedagogiji i veoma je raširena i omiljena u nastavnoj praksi. Na prvi pogled čini se da je riječ o tipično dramskom pristupu koji podrazumijeva da se učenici nalaze u situacijama kada  su svjesni svoje glume,  ali dramski scenarij i režija ne moraju biti uvijek vezani uz takve uloge. Postoje i razne druge uloge u kojima  “glumci” nisu odvojeni od likova koje igraju, što znači da je i dramski karakter našeg scenarija i režije sa psihološko-pedagoškog stanovišta sasvim drugačiji. Drugačiji je i sam pristup jer se u ovom slučaju ne izlazi iz realnosti već se drama odvija u okolnostima  stvarne životne situacije, čime je i psiho-socijalni aspekt uloge puno slojevitiji, a samim tim i posao režisera daleko delikatniji.

Jedna od takvih uloga koju djeca vole “igrati” jeste uloga kapetana momčadi, posebno pogodna za razvoj  niza osobina u odrastanju djeteta. Iskustva koje sam stekao kroz dosadašnji rad, svjesno se oslanjajući na ovu metodu, posebno su interesantna, a jedno, meni najdraže, je pomalo i komično. Radi se, konkretno, o organiziranju pojedinih sportskih susreta i priredbi u povodu prezentacija programa sportskih igraonica. U prvih šest godina nisam imao stručne suradnike pa sam se za pojedine prilike u organizacijskim poslovima oslanjao  na neke kolege, te učitelje i roditelje. Suradnja je bila dobra, ali organizacija nikada nije išla baš onako glatko kako sam smatrao da bi moglo i trebalo ići. Takvi problemi postojali  su sve do trenutka kada su ulogu mojih najbližih suradnika preuzeli učenici - kapetani ekipa. Bilo je dovoljno da samo nekome ukažem tu čast i podijelim zadatke. Od tada zajedničkim snagama organiziramo sve sami bez pomoći odraslih.

Ovom ulogom (kapetana) ponajprije potičemo razvoj odgovornosti i organizacijske sposobnosti kod djece, ali zadaci i ovlasti kapetana momčadi/odjeljenja/grupe moraju biti jasno utvrđeni i isplanirani prije svega na temelju pedagoških ciljeva i procjene psihosocijalnog statusa djeteta kojemu smo takvu ulogu odlučili povjeriti. U jednom slučaju je dobro i  poželjno povjeriti nekome da sam sastavi momčad razreda, dok povjeravanje istog zadatka u nekom drugom slučaju može biti pedagoški propust, jednako kao što to može biti i kada se radi o drugim ulogama u čije prilike ih dovodimo (mjesto u momčadi i sl.) Jer dok je za jedno dijete nešto prilika za drugoga ista stvar može biti i velika neprilika. A sport i igra pune su raznih uloga: uloga kapetana, uloga suca, uloga pomoćnika trenera, uloga golmana, uloga beka, uloga krila… drugim riječima uloga za ulogom koje se izmjenjuju dinamikom  trenažno-nastavnog procesa ili natjecanja. Svaka od njih ima svoje specifično obilježje i zahtjeva određene sposobnosti, stoga nastojim voditi računa o tome da nikada ne postavljam dijete u ulogu kojoj  prema svojim psihofizičkim sposobnostima nije doraslo.

Bili mi toga svjesni ili ne, zadacima koje smo postavili pred učenika uvijek ga postavljamo u situaciju koja odgovara nekoj ulozi: pobjednik, gubitnik, znalac, neznalica…sa čime se on u danom trenutku poistovjećuje. Slika koju s vremenom formiramo o sebi nije ništa drugo nego rezultat iskustva raznih uloga u kojima smo se našli tijekom odrastanja. Ti iskustveni doživljaji i dalje egzistiraju u našoj ličnosti bilo na svjesnoj ili podsvjesnoj razini

U tom pogledu veoma je važno točno procijeniti vrstu i težinu zadatka vodeći računa o tome da je svako dijete veoma osjetljiva ljudska jedinka sa apsolutno jedinstvenim fizičkim, mentalnim i duševnim kodom za koji je potrebno stvoriti odgovarajući pedagoški softver.    

Primjer I

Dječak X (treći razred osnovne škole) upisao se u nogometnu sekciju sportske igraonice, ali nije imao samopouzdanja igrati nogomet pred publikom, mada je bio izrazito talentiran za ovu sportsku vještinu i jedan od najboljih u školi. Prisutnost gledalaca toliko ga je sputavala da bi svaku loptu koju bi primio naprosto samo ispucavao i pritom se uvijek povlačio u obranu gdje je za takav potez mogao imati bolje opravdanje (odbiti loptu što dalje od svoga gola). Pristup ovome problemu bio je slijedeći:  Prije nego što sastavim momčad pitam ga da li bi htio igrati. Kaže da ne! i pronalazi neke iracionalne razloge. Ne inzistiram, nego mu kažem da bih ja volio kad bi se predomislio jer je jako dobar igrač te mu ostavljam mogućnost da sam još razmisli i odluči. Pri tome mu objasnim na kojem bi mjestu igrao i kako sam zamislio taktiku njegove igre. On ne zna da sam sve isplanirao vodeći računa o tome da mu nedostaje samopouzdanje, te da sam mu sukladno tome, kao i načinu igre kojem pribjegava u prijetećim situacijama, i postavio ulogu na terenu. A zamisao je bila ta da ga sam postavim u obranu – upravo na mjesto kamo se ionako povlači –  i to sa jednim jedinim zadatkom: što ranijeg rješavanja lopte ispucavanjem daleko od gola. Bila je to manje zahtjevna uloga i svakako ona u kojoj se je osjećao da će biti manje izložen kritičkoj ocjeni publike, jer publika (a to su mahom vršnjaci njegovih godina) kritički promatra samo one koji se nalaze u prednjim linijama igre i dolaze više u situaciju da postignu gol ili asistiraju u akciji koja mu prethodi.

Nakon što sam ga upoznao sa njegovom zadaćom u momčadi dajem mu do znanja da ima slobodu po vlastitoj procjeni situacije krenuti naprijed, mada mu ponovo naglašavam da je dovoljno i ako svoj svaki susret s loptom riješi na prethodno dogovoren način – dakle prostim ispucavanjem lopte.

Moje pretpostavke bile su te da će se u takvoj ulozi tijekom utakmice osloboditi pritiska  publike i osjetiti rasterećenost u igri te iskoristiti tu mogućnost da prema vlastitoj procjeni krene naprijed – dakle učini ono što bi bilo taktički puno ispravnije (pojam ‘’taktički ispravnije’’ u biti znači odreagirati racionalnije, odnosno postupiti slobodnije, i ponavljajući niz takvih situacija postepeno se osloboditi  psihološke blokade).

Na tu varijantu učenik je odmah pristao i složio se da će ipak igrati utakmicu. Ono što je bilo lako pretpostaviti upravo se i dogodilo. Kako je utakmica ulazila u veću minutažu tako je on igrao sve slobodnije i već poslije nekoliko utakmica – sa istim taktičkim zadatkom – ovaj problem prevladao je u potpunosti. 

Primjer II

Djevojčica X  (drugi razred osnovne škole) požalila mi se da ona ne bi htjela nastupati  u programu prezentacije škole gimnastike koja je trebala biti održana za nekoliko tjedana. Ova njezina želja prilično me je iznenadila jer je curica bila objektivno najbolja u grupi.  “U čemu je problem?” – upitao sam je dok je držeći prstić u ustima gledala u pod kao dijete koje je upravo razbilo prozor i sada očekuje burnu reakciju odraslih. “Zato što se bojim da ću pogriješiti pa će mi se cijeli razred smijati” – prošapće ne mičući se iz svoje poze koja dovoljno govori o drami koju zamišlja.

Sva moja uvjeravanja da je ona najbolja i da će raditi samo ono što zna, bila su uzaludna. I dalje je bila ustrajna da ne nastupa, i ne samo to, ne želi se ni pripremati, očito zaključujući da onaj tko se priprema za nastup mora i nastupati, ovako  je sigurna da će to najsigurnije izbjeći pa ne želi više učestvovati niti u programu uvježbavanja. Na svaki pokušaj da ju se privoli i dalje je samo vrtjela glavom.

Kada sam vidio da pukim uvjeravanjem neću postići ništa, rekao sam joj slijedeće: “U redu. Nemoj se ti ništa brinuti. Ovaj nastup ionako nije obavezan, ali nešto bih ti predložio…Ti pokušaj sa drugim curicama uvježbavati program kao da ćeš nastupat, a onda ćeš mi nekoliko dana prije priredbe sama reći da li si sve naučila onako kako ti misliš da je dobro, i želiš li nastupati ili ne. Ja ti obećavam da ću poštovati tvoju odluku.”

Podigla je glavu i s vidljivim olakšanjem na licu, nekoliko trenutaka gledala me je u oči, a onda, maknuvši prst iz usta zadovoljno se nasmiješila i odgovorila: “U redu, treneru”. A već na slijedećoj probi izvijestila me da ima želju nastupati. Problem je dakle riješen jednostavnom izmjenom uloge, tj., iz uloge sigurnog kandidata koji “mora” nastupiti postavili smo je u ulogu kandidata promatrača kojemu je dana mogućnost na slobodnu vlastitu odluku. Za curicu je to bila potpuno nova situacija u kojoj su otklonjene sve moguće prijetnje koje je ona imala u svojoj slici o doživljaju neuspjeha, što joj je omogućilo da se oslobodi straha od nastupa i u slobodnoj igri promjeni pogrešnu sliku koju je imala o svojim mogućnostima.

REZIME

U pozadini svakog uspjeha ili neuspjeha leži stupanj motivacije. Uloga i motivacija usko su povezane. Što je uloga primjerenija učeniku to je i stupanj motivacije veći. Potpuno je besmisleno postaviti pred svakog učenika isti cilj uspjeha koji se mjeri sveukupnim prosjekom školskih ocjena. Takvu ulogu ne prihvaćaju svi, niti ista u jednakoj mjeri priliči svima. Ali svaki učenik u sebi nosi neku ulogu u kojoj je sposoban izraziti sve svoje prirodne potencijale za ocjenu pet.

U  poziciji  primjerene uloge njegov osobni mentalni sklop odnosi se veoma prijateljski prema okolini, što djeluje veoma poticajno na mikrosocijalnu adaptaciju kao i razvoj osobina ličnosti koje prepoznajemo kao vrline karaktera.

Tome doprinosi upravo osjećaj slobode koju dijete doživljava kao odsutnost prijetnji da ga se percipira nesposobnim, smotanim, glupim (što je postalo uobičajena retorička karakteristika ocjenjivačkih sudova u modernim društvima utemeljenim na odnosima kompeticije) pa samim time izostaje unutarnji poriv za destruktivnom, agresivnom reakcijom u cilju obrane.

Zadatak suvremenog školskog programa je prevladati stereotipe školskog uspjeha koje se temelje na prosjeku ocjena i proširiti scenarij nastave upravo na pronalaženje uloga koje učenicima otvaraju put ka slobodnom nastupu, bez obzira da li se radi o rješavanju zadatka iz matematike ili rješavanju problema na školskom igralištu.

U suprotnom slijedi rezultat koji često opisujemo izrazom NEPRILAGOĐENO PONAŠANJE, što je u biti najčešće samo reakcija djeteta na neprilagođeni program.

Vezani članci:

1. Pedagogija mira

2. Metodičke bilješke

3  Metodičke bilješke II

4. Maturalne pijanke i pedagoške natuknice

5. “Hvala ti za sve”

Borna