| Davor SuhanKoluma Etika svakodnevnice sa portala www.virovitica.net Metodičke bilješke II. Za vrijeme posjete jednoj indijskoj školi Mahatma Gandhi upoznavao se sa nastavnicima koji su mu se redom predstavili. Jedan bi rekao da poučava matematiku, drugi fiziku, treći biologiju…i tako redom. Kad su se svi izredali, Gandhi ima se obratio pitanjem: “Lijepo, a recite mi tko od vas poučava djecu?”
Nekoliko prethodnih tekstova ove kolumne posvetio sam pedagoškim temama u kojima je naglasak bio na metodičkom pristupu u radu s djecom. Primjeri koje sam navodio bili su opisani kao svojevrsni situacijski scenariji u kontroliranim uvjetima sportskog treninga, s naglaskom na tzv. metodu ULOGE, pri čemu pojam uloge podrazumijeva postavljanje djeteta u situacijski okvir koji upotpunosti odgovara njegovom psihofizičkom statusu, kako bi se za vrijeme nastavnog sata svaki učenik osjećao slobodno…slobodno od bilo kakvog oblika pritiska ili nelagode koji u njemu izaziva negativan stres. U takvim relaksiranim uvjetima djetetu je omogućeno biti svoj, onakvim kakav doista jeste u istinskoj prirodi svog vlastitog bića koje je jedinstveno. Jedinstveno doslovce po svemu, jer dva ista bića ne postoje u cijelom univerzumu. U tom aspektu pripreme nastavnog sata ili sportskog treninga govorimo dakle o onom dijelu koji se odnosi na planiranje odgojnih ciljeva i zadaća.
I ovom prigodom zadržati ću se na nekim primjerima iz osobne prakse, opisanim u mom metodičkom priručniku koji je i dalje na čekanju u nekoj ladici jedne poznate izdavačke kuće. Ovoga puta izabrao sam meni svakako najdraži. Ako sam već negdje ranije spomenuo najdraži primjer, onda to sada demantiram jer ovaj koji slijedi ipak mi je draži od svih.
DJECA S POSEBNIM POTREBAMA
Smjestiti dijete u odgovarajuću ulogu za vrijeme pojedinih aktivnosti u kojima sudjeluje osobito je važno kada su u pitanju djeca s posebnim potrebama. To znači daleko više od toga da im postavimo neki zadatak koji je primjeren njihovim sposobnostima, već prije svega takav zadatak koji će im osigurati odgovarajuće mjesto u timu na kojemu se neće osjećati izdvojeni iz grupe ili imati dojam da je njihova uloga sporedna. S druge strane, u programskom planiranju odgojnih ciljeva njihova uloga u grupi je izuzetno važna, jer proces njihove socijalizacije nije jednosmjerni već dvosmjerni proces koji se ogleda u nizu odgovora ostalih učenika, veoma važnih u izgrađivanju kulture odnosa i osjećaja prema osobama s posebnim potrebama.
Primjer:
Prije nekoliko godina pri gradskom gimnastičkom klubu vodio sam sportsko-rekreativnu grupu za djevojčice, uzrasta od sedam do dvanaest godina. Jedan dan predsjednica kluba izvijestila me da je na upis došla jedna majka čija je djevojčica imala Langdon-Downov sindrom i zamolila da primimo njezinu curicu u jednu od rekreacijskih grupa koje smo u to vrijeme imali pri klubu. Pri tome žena se gotovo ispričavala, očito smatrajući kako traži od nas neku posebnu vrstu usluge, obrazloživši nam istovremeno razlog svoje želje. Djevojčica je, naime, imala jednu prijateljicu iz susjedstva koja se bavila sportom i uvijek je bila tužna što i ona ne može ići na treninge. Zato je često molila roditelje da i nju negdje upišu.
Obzirom na veličinu grupe (14 učenica) i specifičnost programa po kojem je grupa radila (izrazito individualizirani rad) nije bilo većih problema da se dijete uključi u sekciju, tim više što sam po svojem užem stručnom usmjerenju bio dodatno educiran za rad upravo sa djecom s posebnim potrebama. Ono što je, međutim, u ovome slučaju za mene bio novi izazov je planiranje ciljeva i zadaća sa stanovišta psiho-socijalnih odnosa u grupi, u situaciji kakvoj se još nisam nalazio.
I ovoga puta oslonio sam se na već dobro prokušanu “metodu uloga”. Za sami početak - jedan trening prije dolaska nove djevojčice – porazgovarao sam sa djecom o budućoj novo-pridošloj članici, dodirujući one teme i pitanja za koja se moglo pretpostaviti da će biti dio njihove reakcije pri prvom susretu, te ih istovremeno pokušao pripremiti za ULOGU dobrog domaćina. U tom smislu već od ranije smo imali uobičajeni scenarij posebnog protokola dobrodošlice kada novi član dođe na prvi trening, jer to je situacija o kojoj općenito vodim računa. Naime, za gotovo svu djecu dolazak na taj prvi trening je vrlo stresan trenutak i ako tada dožive neku vrstu neugodnosti od strane svojih vršnjaka vrlo često se više i ne pojave na slijedećem treningu ili im treba dosta vremena dok se ne uklope u sredinu. U takvom slučaju svaki naredni dolazak za njih predstavlja i novi stres, pogotovo ako i dalje dolaze na trening samo radi nagovora roditelja koji ustraju na tome da dijete ne odustaje.
Ali razlika u odnosu na prijašnje prilike koje su vladale na treningu razumljivo je postojala, obzirom da su se djeca po prvi puta suočavala s iskustvom na koje u svakodnevnom druženju sa svojim vršnjacima nisu navikli. Bilo je naime za očekivati da će to iskustvo rezultirat izvjesnim reakcijama koje otežavaju prvi socijalni kontakt. Uostalom to se i pokazalo, ali zahvaljujući prethodnoj pripremi te reakcije manifestirale su se samo u jednoj blagoj dozi rezerviranosti koja je bila popraćena tek znatiželjnim promatranjem, svojstveno dječjoj prirodi.
Uglavnom, ovaj prvi kontakt – tih osobito važnih prvih pet minuta treninga – proteklo je ugodno po novo-pridošlu članicu grupe koja je bila obradovana srdačnim prijateljskim dočekom, na što je reagirala vidljivim izrazom veselja kakav mogu izraziti samo djeca sa Downovim sindromom, dok se kod ostale djece dalo primijetiti kako su sretni i ponosni na sebe što su to odradili tako dobro…baš onako kako smo se dogovorili. Nakon srdačnog rukovanja, uglavnom je slijedio pogled prema meni s izrazom lica koji je to jasno govorio.
Prema daljnjem planu sada je slijedio, za mene, lakši dio zadatka, a to je, tijekom nastavka treninga, kao i svakog narednog, osmisliti situacije koje će doprinijeti zbližavanju na osobnoj razini, čemu je prethodila slijedeća priprema:
Prvo sam uvijek isplanirao trening u odnosu na psihofizičke ciljeve i programske zadaće a potom sam, u početku, za svaki trening u neposrednoj blizini novo-pridošle djevojčice postavio one učenice koje su već prvoga dana pokazivale najviše odvažnosti i želje da joj budu na usluzi ako nešto zatreba i koje se nisu ustručavale prići djevojčici i nešto je priupitati, te ih povremeno uputio da joj u nečemu pomognu, što je između ostaloga bio i signal ostalim koje su bile suzdržanije. (Ova suzdržanost bila je reakcija na osobni doživljaj socijalnog kontakta sa dotičnom djevojčicom, što je bilo i za očekivati jer taj moment koji se razlikuje od djeteta do djeteta uvjetuje i različito ponašanje koje treba razumjeti i prema tome se pažljivo odnositi.) Pri tome je važno napomenuti da se trening cijelo vrijeme odvija na potpuno uobičajeni način, te da niti u jednom trenutku ne dajem naslutiti kod djece da se događa nešto izvanredno.
Na kraju jednog od prvih treninga, koje sve u pravilu završavamo igrom, izabirem igricu za koju znam da je u motoričkom smislu posebno primjerena našoj novoj vježbačici kako bi se lakše uklopila, ali tijekom same igre uspostavlja se da je ona u toj igri čak što više i najuspješnija. (Radilo se o nabacivanju obruča na klin udaljen nekoliko metara od mjesta na kojemu se stoji) Za vrijeme te igre – u kojoj je ona pogotovo uživala jer je na svaki njezin uspješan pokušaj uslijedila euforija radosti djevojčica iz njezine ekipe – zapazio sam kako se između nje i ostalih curica spontano razvija sve prisniji odnos, tako da sam nekoliko slijedećih treninga više posvetio vremena igri a manje elementima gimnastičkih vježbi.
U tom periodu privikavanja više sam kontaktirao sa roditeljima izmjenjujući informacije o njihovim zapažanjima te sam na temelju toga smišljao nove scenarije u pripremi sata. Češće sam koristio rad u parovima ili trojkama sa motoričkim strukturama u kojima su dominirali zadaci planirani na međusobnom pomaganju, te u pripremnom dijelu sata redovito postavljao djevojčicu u ulogu voditelja određenih vježbi koje je ona već poslije nekoliko satova dobro savladala. Interesantno da ostale djevojčice u grupi koje su sve od reda voljele voditi pojedinu vježbu nikada nisu izražavale negodovanje ako je ona po koji puta dobila priliku više (inače su bile osjetljive ako je u toj 'privilegiji' netko imao prednost).
Poslije samo nekoliko tjedana curica se upotpunosti uklopila u ritam sekcije, izvrsno prihvaćena od strane svojih kolegica, a pri kraju godine na sastanku stručnog odbora konstatirali smo da je njezino prisustvo u sekciji na neki poseban način unijelo neko produhovljeno ozračje koje se vrlo pozitivno odrazilo na ponašanje i vladanje u cijeloj grupi. Bili smo istinski oduševljeni tom spoznajom i mogli smo samo zaključiti da dobri duh koji zrači iz ove djece očito širi neki blagotvoran mir.
Kolege koje imaju prilike raditi s ovom djecom sigurno će se po tom pitanju složiti sa mnom, a ostalima koji nisu prošli ta iskustva toplo preporučam da s radošću prihvate neki sličan zadatak.
Inače, do sada sam u tekstovima na temu pedagoškog PRISTUPA iznosio samo uspješne primjere iz vlastitog trenerskog rada. Ako ste koji slučajem i Vi sportski trener (ili nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture) i na temelju navedenih primjera stekli dojam da sam bolji pedagog od Vas, opustite se…U jednom od slijedećih nastavaka na istu temu pozornost ću posvetiti primjerima za koja ne bih volio da mi se ikada više ponove; riječ je onoj drugoj strani priče, za koju bi naš poznati Đuro iz Nadrealista rekao: “ju razlike – drastične”….A sve sam napravio isto…programski u detalje… pogriješio sam samo u PRISTUPU.
Čini mi se da je i Gandhi mislio na isto.
|
