| Davor SuhanKoluma Etika svakodnevnice sa portala www.virovitica.net PEDAGOGIJA MIRA “Ruši ga Roko, ne daj mu da prođe!!!”…viče glasno s tribina otac osmogodišnjem sinu kojemu je suparnički igrač pobjegao u obrani. Često je taj otac na tribinama, prati svaku utakmicu jer želi biti podrška svome klincu u karijeri. Mali je talent, nedvojbeni potencijal i ambicije njegova oca nisu bez osnova…zato brižni roditelj budno prati svaki njegov korak i živo se unosi u igru svog djeteta…Naravno, ta uputa `neka ruši suparnika`, samo je u službi igre. Ne misli on da mali to učini grubo i ozlijedi igraća iz suparničkog tima, već tek toliko da ga onemogući u akciji. A to što ga navodi da prekrši pravila igre!?…pa, dobro, i to je samo u funkciji sportskog nadmetanja. Uostalom, prekršaj je sastavni dio igre, i do granice žutog i crvenog kartona ono je dio taktike u većine momčadi, jedino što majstori igre to kršenje pravila znaju učiniti tako spretno da ne zarade ni žuti ni crveni karton. Otac za koga ne postoje tajne ovog zanata to jako dobro zna…a znaju to i svi treneri, pa i oni sa svoje trenerske klupe u većini reagiraju slično…Njihova sportska pedagogija je vrlo pragmatična.
Ali ova priča o pragmatičnoj većini ima i svoju suprotnu stranu…To je predivna saga o manjini, u čijim venama teče neka druga krv. Njihovo sportsko srce teži visinama na neki drugi način…toliko neobičan za današnja vremena da su oni uvijek u manjini…Medalja, pehar, slava…hajte molim vas…govorimo o sportašima a ne kolekcionarima…doduše, njihova zbirka prepuna je najvrednijih trofeja ali njihove najvrednije pobjede nisu zlatna odličja, već put kojim su se uspeli na vrh.
Alpinisti to možda najbolje razumiju koliko je važno kojim putem i na koji način si stigao do vrha…pa i onda kada ti je falilo samo malo da stigneš do kraja, tvoj uspjeh je veliki jer si išao s one strane kojom su tako visoko uspjeli se popeti samo najveći, i taj korak koji je nedostajao više i nije toliko bitan…kota na kojoj si stao dovoljno je visoka da ti se poklone i oni koji su stigli na vrh s one lakše strane.
Ovdje ću spomenuti samo neke od njih, u nadi da će otac malog Roka možda naići na ovu kolumnu i poželjeti da i njegov sin jednoga dana bude dio te manjine, gdje su svi do jednog jednako tako bili vrhunski majstori sporta…ali takvi majstori koji poslije svoje zadnje utakmice odlaze u legendu…Njihove karijere nadahnjuju, bude nadu, oplemenjuju…po njima nastaju priče, bajke i mitovi iz kojih mladi sportaši imaju uistinu nešto vrijedno za naučiti.
Jedna od takvih karijera je i ona Željka Mavrovića. Mnogima od nas još je živo u sjećanju njegova borba za profesionalnog prvaka svijeta u teškoj kategoriji 1998 godine, gdje ga je na tom putu do samog vrha zaustavio (na bodove) veliki Lennox Lewis. …no upravo iz tog meča može se ispričati jedna od najljepših sportskih priča koja će ući u anale sportske pedagogije i postati inspiracija onima koji teže najvišim usponima.
Negdje u sredini borbe, slijedom nes(p)retnih okolnosti, njegov suparnik, posrnuvši, našao se gotovo na koljenima…Situacija čista za nokaut i prilika kakvu oni sportaši iz pragmatične većine ne bi propustili...Jedan desni ili lijevi kroše u takvim prilikama je 90 posto nokaut…u ovom slučaju taj nokaut vrijedio je naslova svjetskog prvaka…ali Željko odustaje od takve odluke iako u tom trenutku gubi…`Osjetio sam da u toj neravnopravnoj poziciji nije u redu zadati udarac i nisam to htio učiniti…Nisam to učinio da bih nekome nešto dokazao, već zato jer sam se ja tada osjećao bolje – rekao je u jednom intervjuu, govoreći poslije nekoliko godina o detalju te prilike koja mu se u jednom trenu ukazala za vrijeme tog najznačajnijeg meča karijere….Da li mu je danas žao zbog toga? Siguran sam da ne, jer takve postupke u životu čine ljudi sa stavom, obično već unaprijed svjesni rizika na koji moraju računati, ali njihove računice ionako su drugačije…Unatoč tome, oni su, nekim čudom, uvijek na kraju života u plusu.
Uostalom, prilikom tog istog razgovora s novinarkom izgovorio je rečenicu koju je doista vrijedno upamtiti:..`važno je u sebi pobuditi emocije poštovanje prema drugom čovjeku…tada možeš uživati i u pobjedi svog suparnika`.
Nakon ove Željkove priče, listajući redom sjećanja koja su u meni budili osjećaje divljenja ostavši duboko urezani u pamćenje, misli mi se zaustave na jednom od najvećih imena svjetske atletike…WIllia Banksa.
U svojem priručniku, posvećenom metodici odgoja mladih sportaša, nisam mogao zaobići njegov primjer, zato ću ga se na isti način prisjetiti i ovdje.
Na prvom svjetskom prvenstvu u atletici, održanom 1983 godine u Helsinkiju, prepuni stadion bodri tog slavnog svjetskog rekordera u troskoku ne bi li mu pomogli da se domogne zlatne medalje i upravo se kao svjetski prvak oprostio od svoje bogate sportske karijere…jer bio je to njegov posljednji nastup na velikim sportskim priredbama.
Međutim, ovaj vrhunski troskokaš – jedan od najboljih svih vremena – osvaja `tek` drugo mjesto.
Zbog svoje neopisive omiljenosti koju je uživao kod publike, ista je bila toliko ražalošćena njegovim `neuspjehom` da njegovog suparnika – pobjednika natjecanja – pozdravlja tek sa vrlo blagim, više kurtoaznim, pljeskom…daleko slabijim od uobičajenog kojim se nagrađuje svjetski prvak.
Willie Banks to uočava, prilazi pobjedniku i podigavši njegovu ruku daje publici jasan znak da je novi pobjednik zaslužio puno jači aplauz, što cijeli stadion prihvaća s oduševljenjem i svesrdno uzvraća na poziv. Sada s tribina odjekuje pljesak jednako snažno upućen i pobjedniku za osvojeni naslov i `poraženom` za predivnu sportsku gestu.
Willie Banks se nije oprostio od svoje bogate karijere sa svjetskim zlatom, ali u trenutku kada je na istoj svečanosti posljednji puta u životu stupao na pobjedničko postolje cijeli stadion bio je na nogama i dugačkim pljeskom, od nekoliko minuta, ispraćao istinskog sportaša. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima se smisao sporta sjedinjuje u neke više duhovne vrijednosti budeći u čovjeku one osjećaje koje oplemenjuju sam ljudski život.
Jesu li osjećaji za takve geste stečene odgojem ili su nekima naprosto urođene, i gdje su granice kada se naš dječji egocentrični karakter u želji za pobjedom počinje preobražavati u želju za pravdom? - pitaju se mnogi…Jer, recimo, gimnastičarka Ljiljana Zumbulović nije iza sebe imala bogato životno iskustvo kada je cijelo gledalište Novosadske dvorane ostavila u tišini. Imala je tek 13,5 godina.
Zbilo se to negdje 70-ih, na međunarodnom kupu gradova u sportskoj gimnastici. Ta mala ljubimica domaćeg gledališta, smatrala je da joj je nepravedno dodijeljeno prvo mjesto za vježbu na tlu.
U povijesti sportskog novinarstva ostalo je zapisano da je `nakon podjele nagrada prišla Ljubljančanki, također mladoj reprezentativki Anji Regnet i predala joj nagradu za prvo mjesto u toj disciplini jer je smatrala da je ovoga puta ona bila bolja.`…I ovoga puta gromoglasni aplauz spontano podiže na noge ganuto gledalište …Dugo je trajao taj pljesak, a onima koji ga se sjećaju vjerujem da i danas od dragosti poteče po koja suza.
Za taj svoj sportski postupak Ljiljana Zumbulović dobila je godišnju nagradu za fair-play.
Da, da…fair-play…tako se zove ono čemu svjedočimo sve rjeđe u životu… Namjerno sam rekao `u životu` a ne `u sportu`, jer fair-play je nešto daleko više od sporta.
Prije nego što sam počeo pisati ovu priču upisao sam na internetskoj tražilici tu riječ ne bi li pronašao potpuniju definiciju njenog dubljeg značenja. Između mnogih stranica naišao sam na jednu gdje je taj pojam stajao u podnaslovu ispod naziva poglavlja pod imenom PEDAGOGIJA MIRA .
‘’Fer znači držati se dogovorenih pravila, odreći se nepravedno stečenih prednosti, imati jednake šanse, obzirno se ponašati, poštovati svog protivnika u sportu i prihvaćati druge i drukčije. Fer ponašanje kao sportska i moralna norma danas je ugroženo, i to ne samo u sportu, nego i u drugim područjima društva. Istovremeno, pravila fer ponašanja mogu biti orijentir za moguće ponašanje u svijetu punom natjecateljskog duha`.
Mora se priznati, definicija s vizijom…vizijom odgoja u koju se pedagogija po načelu `Ruši ga Roko, ne daj mu da prođe` nikako ne uklapa. I ne samo da se ne uklapa, ona je daleko od onoga što bi se uopće smjelo nazvati odgojem…ponajmanje odgojem za mir koji nam je svima tako prijeko potreban.
Ali, kako spasiti malog Roka?
|
