Ne, nema on ništa protiv tih programa. Dapače…Njegova oštra kritička primjedba trebala je poučiti, nas tadašnje studente, da svi ti programi postoje samo zato što oni koji trebaju odgajati i obrazovati ne rade svoj posao kako treba, pa se onda stvari pokušavaju krpati raznim programima od kojih ionako nema koristi.
I zbilja nema. Ako me netko uspije demantirati biti ću mu zahvalan, ali nemojte mi davati primjere kako je uspio taj i taj program. Naime, ne vjerujem u uspjehe programa, vjerujem samo u uspjeh onih koji programe realiziraju, a takvima dajte kakav god program želite i oni će to obaviti uspješno…U biti njima i ne treba program…ni kreda, ni ploča, ni kompjuter, ni grafoskop…Oni su uvijek u stanju poslužiti se onime što imaju, i sami izmisliti nešto što će im pomoći u nastavi. Stavite li ih u učionicu koja je hladna održati će predavanje na temu prehlade…Stavite li ih u razred gdje je temperatura preko +35 otići će sa učenicima negdje u prirodu…Ako im u školi nestane struje upaliti će svijeću i obraditi temu kakav bi izgledao svijet da nije bilo Nikole Tesle…Svi uspješni učitelji i nastavnici imaju jedno što im je zajedničko: stvaraju vlastite programe…To su neke posebne sheme po kojima rade Maljkovići, Novoseli, Gomeljski, Žeravice, Nikolići, Červari…iako su prošli iste škole i položili istu metodiku kao i njihovo kolege… Zašto je tome tako? Njihovi slavni učenici kažu: imali su poseban pristup.
Eto, to je ono u što vjerujem i ja: poseban PRISTUP. Zato bih ovdje želio razbiti famu o dobrim i lošim programima na koje trošimo novac poreznih obveznika, i u to ime podijeliti s Vama neka osobna iskustva koja se tiču uspješno riješenih pedagoških zadaća. Ali koje su bile riješene zahvaljujući dobrom pristupu u konkretnoj situaciji, a ne programu rada.

Prije toga bih samo želio da budemo na čisto. Postoje, naime, i one zadaće koje nisam uspio riješiti, a ima i onih koje ne uspijevam riješiti niti danas. To kažem u svoju obranu kako se ne bi stekao dojam da nekome popujem…naprotiv, ovo je samo pokušaj obraćanja kolegama s namjerom da izmijenimo određena korisna pedagoška iskustva koja su proistekla iz pravilnog pristupa u datom trenutku.
Upravo tako…da izmijenimo iskustva…jer me jednako tako zanimaju i Vaši primjeri. Vjerujem da će tako nešto mnogim nastavnicima biti od pomoći. Zato se nemojte ustručavaju predstaviti ih u komentarima ispod teksta ili ih poslati na davor@virovitica.net jer problematika odgoja biti će još često tema ove kolumne i svako zanimljivo iskustvo biti će mi od koristi. Jedna od slijedećih tema možda bude izvedena baš na temelju Vašeg primjera.

Dakle, moj PRISTUP načelno polazi od jednog suvremenog pedagoškog PRISTUPA pod nazivom “Sathya Sai odgoj u duhu ljudskih vrijednosti”, kojim se u planiranju nastavnih jedinica respektiraju načela istine, ljubavi, mira, ispravnog postupanja i nenasilja. To konkretno znači da se prilikom planiranja nastavnog sata svakoj nastavnoj temi pristupa sa primarno odgojnim ciljem, i to na način da se SVI obrazovni sadržaji SVIH nastavnih predmeta produhove suptilnom metodičkom usmjerenošću sukladno navedenim vrijednostima.
Sve što nam je za tu priliku potrebno je malo mašte da bi se osmislio prikladan metodički scenarij.

PRIMJER STVARNIH SITUACIJA SA SATOVA SPORTSKE IGRAONICE:

Sve ljudske vrijednosti mogu se promicati kroz sat tjelesne i zdravstvene kulture ili sportski trening. Budući da je raspon aktivnosti neograničen, trener/nastavnik može izmisliti ili stvoriti stotine situacija sukladno ciljevima koje želi postići.
Obzirom da se aktivnosti u grupnim igrama baziraju na interakciji, odnosno kooperativnosti članova grupe (momčadi), svaka vrsta igre posebno je prikladna metoda u postupku ciljane socijalizacije kada pomažemo nekom djetetu da ga grupa prihvati, ili pak u situacijama kada je potrebno pomoći djetetu da prevlada neku psihološku prepreku uslijed koje nije u stanju izraziti sav svoj psihofizički potencijal.

Primjer:

Vrlo povućena djevojčica PRVOG razreda osnovne škole upisala se u sportsku igraonicu. Kako je bila izrazito nespretna u savladavanju motoričkih zadataka, prilikom raznih igara natjecateljskog tipa nitko ju nije htio u svoju grupu a za slabiji plasman ona je uvijek bila dežurni krivac. Kako bi pomogao ovoj učenici da ju grupa prihvati, pažljivo sam proanalizirao njezine sposobnosti i vještine i slijedeći sat postavio sve natjecateljske igrice na način koji je osiguravao njezinu dominantnu ulogu u doprinosu pozitivnog rezultata.
Naravno, sada se je odnos ostale djece prema njoj iz korijena promijenilo. U prvom krugu ja sam odredio sastave ekipa, ali već u slijedećem stvar postavljam tako da sada učenici sami biraju članove svoje ekipe. Jasno, sada je ona osoba za koju se svi bore. Nema više ruganja, nema odbacivanja, a preko nekih njenih pogrešaka sada se može i preči jer dolazi na red igra gdje će ona sigurno odnijeti pobjedu za svoju grupu.

Podrazumijeva se da je stoga vrlo važno dobro upoznati psihofizički status svakog učenika s kojim radimo. I ne zaboravimo obratiti pažnju i na najsitnije detalje na temelju kojih možemo vješto režirati situacije pogodne za postizanje planiranih ciljeva. O tome govori slijedeći primjer iz iskustva u radu s učenicima jednog TREČEG razreda:

Postoje dječaci koji uvijek kada izvode penal uglavnom to čine šutirajući u jednu stranu gola. Također ima i učenika koji kada brane, pretežno se bacaju na istu stranu. Obraniti nekome penal, budite uvjereni da je to događaj koji se dugo pamti i prepričava, a onaj tko obrani dva penala ima osiguran visoki ugled u svome društvu (govorimo o uzrastu trećeg razreda O.Š.) Vjerojatnost da ćemo nekome pomoči da postane slavan u razredu u tom slučaju je prilično velika, a ako to ima i svoju razumnu pedagošku vrijednost, onda to obavezno treba iskoristiti. Ipak i tu je potreban oprez, jer i promašeni penal može nekome donijeti puno nevolja, pa treba vodite računa i o tome. Idealna kombinacija je zato kada penal izvodi 'neupitna igračka veličina'. Njemu nitko neće predbacivati, a golmanov podvig još više će dobiti na cijeni.

Uglavnom, odluku o tome, što i kada ćemo nešto izabrati isključivo ovisi od planiranog cilja koji želimo postići, okolnostima i naravno, prije svega, djeci o kojoj je riječ. Što je uzrast s kojim radimo mlađi to nam je lakše osmisliti edukativne sadržaje koji će zaokupiti njihovu pažnju. Na nama je samo da ih dobro, sukladno planiranim ciljevima i zadaćama, ukomponiramo u program treninga ili školskog sata. Ono što je još važno napomenuti je to da ishod svake situacije MORA BITI PREDVIDLJIV i za svaki predviđeni ishod imati u rezervi isplanirani odgovor. Primjer koji slijedi je tipičan slučaj kada se moralo voditi računa o nekoliko mogućih raspleta događaja.

Na jednoj trening-utakmici CILJ mi je bio da pomognem dječaku X postići gol, što je podrazumijevalo ZADATAK stvaranja uvjeta koji će mu to omogućiti. Zato sam se odlučio da u slučaju penala za njegovu momčad odredim njega da izvodi penal.

Mogući ishod ovog potencijalnog motoričkog zadatka bio je:

a) uspješno izvođenje penala
b) promašaj

U takvoj situaciji postojao je dakle i potencijalni problem koji se ogledao u tome da u slučaju promašaja postoji realna mogućnost da bi isti dječak mogao biti izložen uobičajenom verbalnom nasilju od strane svojih suigrača (radilo se upravo o razredu u kojemu je ovakav način reagiranja bio tipičan. Prema slabijim igračima redovite su bile primjedbe tipa: ’’tko je tebe postavio na gol, tko je tebi dao da izvodiš slobodan udarac’’, itd., što je ovoga dječaka posebno pogađalo, jer optužbe bi se nastavljale i u razredu ISPRED DJEVOJČICA) što znači da ulazimo u pedagoški rizik koji svakako moramo izbjeći, tim prije ako se radi o vrlo osjetljivom djetetu. U toj situaciji planiram slijedeće:

Prije utakmice koristim slobodu dogovora o dopunskim, ranije dogovorenim, pravilima igre (koje opravdavam u ovom slučaju nekim drugim sekundarnim motoričkim, ali učenicima razumljivim i prihvatljivim, razlozima) i uvodim pravilo “jedan plus jedan”, tj. ako iz prvog pokušaja ne padne gol izvodi se drugi. Naravno, taj drugi penal ne izvodi više isti igrač već se odredi upravo onaj s čije strane bi mogla doći agresivna reakcija na promašaj, ili je to naprosto jedan od najboljih igrača kojemu nitko neće zamjeriti ako promaši obzirom da on od ostalih članova tima ionako ima mandat za izvođenje svih penala pa time i pravo na promašaj. Na taj način postižemo slijedeće: Ako prvi dječak pogodi dobivamo upravo ono što smo htjeli, a ako promaši dolazi na red slijedeći učenik koji u slučaju da postigne gol ujedno i kompenzira prethodni promašaj obzirom da tada to više nikome nije bitno, čime smo izbjegli situaciju u kojoj bi naš dječak X bio izložen verbalnim napadima. Agresivne reakcije prema njemu nema niti u slučaju da i taj drugi igrač promaši jer kada promaši najbolji igrač njemu se u pravilu ne prigovara pa samim tim nema niti prigovora upućenih prvom neuspješnom izvođaču, a još ako je kojim slučajem upravo taj drugi učenik bio potencijalni agresivac onda on jednostavno nema što da se buni.

U ovom slučaju svakako treba napomenuti da se ne radi o primjeru reakcije na suzbijanje agresivnosti u grupi jer ona kao takva i dalje latentno egzistira u 'psihi' grupe, mada smo u navedenom slučaju preduhitrili takve agresivne reakcije. Ono što se ovim primjerom željelo naglasiti je skretanje pozornosti na nužnost neprekidne senzibiliziranosti trenera/nastavnika u odnosu na specifične psihosocijalne relacije glede reakcija svakog pojedinačnog djeteta i okoline u kojoj se nalazi.

Ovo su, dakako, bila tek dva primjera uspješno riješenih situacija…a o primjerima neuspjelih pokušaja, u kojima sam bio nemoćan, jednom drugom prilikom…vjerojatno onda kad i za njih uspijem pronaći ispravan pristup.

Vezani članci:

1. Pedagogija mira

2. Metodičke bilješke II

3. Maturalne pijanke i pedagoške natuknice

4. “Hvala ti za sve”

5. Kultura igre i sporta